Odg: Četinari
Abies Mill. – jele
Opis, rasprostranjenost i upotreba: Rod Abies rasprostranjen je u sjevernoj hemisferi, a obuhvaća oko 40 vrsta iz Sjeverne i Središnje Amerike, Azije, Europe i Sjeverne Afrike (Franklin 1974). Uz autohtone vrste u Sjevernoj Americi uzgaja se nekoliko vrsta iz Europe i Azije.
Vrste roda Abies pripadaju uvijek zelenim vrstama. Karakteristične su po relativno uskoj, obično spiralnoj krošnji i pršljenasto raspoređenim granama. U većini slučajeva, visina stabala vrsta iz roda Abies iznosi između 15 i 30 m, s izuzetkom primjeraka koji rastu na gornjoj granici šumske vegetacije i imaju grmolik oblik. Na prosječnim bonitetima u zapadnom dijelu Sjedinjenih Država visina stabala jele kreću se od 30 do 60 m.
Jele rastu od obalnih područja do gornje granice šumske vegetacije, ali se većinom mogu naći na srednjim do visokim nadmorskim visinama u planinskom području, na relativno hladnim i vlažnim staništima gdje postižu maksimalne dimenzije. Jele se javljaju i u sklopu sjevernih šuma. Mali broj stabala moguće je naći u sastavu šuma na malim nadmorskim visinama u umjerenom pojasu.
U komercijalnoj uporabi u zapadnom području Sjeverne Amerike drvo jela nije bilo cijenjeno, jer je mekše, slabije i ima malu trajnost, u usporedbi s duglazijom i borom. Na brojnim mješovitim staništima u periodu prije Drugog svjetskog rata, stabla bora su selektivno sječena, a jele su ostavljane (Young et al. 1967). Stara stabla nekoliko vrsta iz roda Abies podložna su raznim oblicima truleži, pa su zbog toga opasna jer se mogu prelomiti. Sjekači su stoga izbjegavali ova malovrijedna i opasna stabla, a ujedno svoju pažnju usmjeravali na konverziju borovih šuma u jelova staništa. U davna vremena u tim borovim šumama, razmnožavanje jela je bilo ograničeno zbog čestih požara na tlu. Upotreba jelovine je porasla, nakon što su na Zapadu posječena staništa poželjnijih vrsta, te nakon što je sječa pomaknuta na veće nadmorske visine u planinama ili nakon što se vratila na prethodno posječene borove šume.
Izuzetak u relativno lošoj kvaliteti drveta jele činile su vrste: velebna jela (A. magnifica) i A. procera, koje imaju čvrsto i trajnije drvo. Krajem 19 stoljeća velebna jela bila je poznata kao vrsta od koje su se radile posude za maslac. Čisto drvo ove bilo vrste je traženo za kutije sira i maslaca, zato što jelovo drvo nije utjecalo na okus mliječnih proizvoda. Velike količine ove dvije vrste jela izvoze se u Japan, gdje je ovo meko, bijelo drvo popularno u građevinarstvu.
Vrste roda Abies vrijedan su izvor u proizvodnji celuloze. Balzamasta jela (A. balsamea) i grimizna jela (A. amabilis) su glavno uporište industrije celuloze u sjeverno-istočnom dijelu SAD. Sve autohtone jele, s izuzetkom rijetke A. bracteata, koriste se za celulozu kada god su njihove zalihe dostupne na lokalnom tržištu.
Nekoliko vrsta roda jela je svojstveno za subalpske (visoko-planinske) krajolike. U takvim područjima njihov izgled, sklop i boja pridonose ljepoti Sjeverne Amerike. Jele pomažu u području slivova, gdje su važan faktor u zadržavanju kvalitete i količine vode.
Povećani interes za uzgajanjem autohtonih vrsta u vrtovima naglasio je potrebu za kultiviranjem vrsta roda Abies. Jele čine lijepa, ali relativno sporo rastuća parkovna stabla. Većina autohtonih i nekoliko egzotičnih jela uzgaja se za božićna drvca, te postižu visoku cijenu.
U periodu zadnjih 20 godina pošumljavanje komercijalnih staništa jele radi kontinuirane proizvodnje drveta je postalo uobičajena pojava, za razliku od prethodnog perioda kada su jele smatrane sekundarnim ili korovskim vrstama. Šumski rasadnici postigli su značajan napredak u proizvodnji sadnica.
Provenijencije: Šumari i botaničari davno su uočili pojavu značajne varijabilnosti pojedinih vrsta jela na mjestima preklapanja njihovih areala. Tako je za vrste kao što su A. grandis i A. concolor koje zauzimaju velika prostranstva bilo očigledno da imaju različite provinijencije.
U novije vrijeme izvršene su 3 monografske revizije roda Abies (Franco 1950, Gaussen 1964, Lui 1971). Klasifikacija po Lui-ju (1971) je najprihvaćenija. On je koristio podrod Pseudotorreya, s jednom sekcijom koja obuhvaća vrstu bracteata, i drugi podrod Abies, podijeljen na 14 sekcija. Sve tri podsekcije sadrže kontinuirano varijabilne forme: Grandis obuhvaća amabilis, concolor i grandis; Nobilis obuhvaća magnificu i proceru; a Balsameae obuhvaća balsamea, fraseri i lasiocarpa.
Novije studije koje je izradio Critchfield (198
nude dokaze da je križanje unutar sekcija moguće kod roda Abies, ali je nemoguće za vrste između različitih sekcija.
Franklin (1974) je predložio da je prilikom selekcije rasadničkog materijala u područjima gdje je taksonomija zbunjujuća, a međusobno križanje moguće, provenijencija važnija od imena ili varijeteta. sve dok se pravila varijacije ne razjasne u potpunosti. Za dobivanje rasadničkog materijala najsigurnija praksa je upotreba lokalnog sjemena.
Cvatnja i plodonošenje vrste roda Abies imaju jednospolne cvjetove koji se razvijaju visoko u krošnji. Ženski cvatovi nalaze se na najvišim granama i to dolaze pojedinačno ili u malim grupama na gornjoj strani prošlogodišnjeg izbojka.
Muški cvatovi razvijaju se u skupinama s donje strane jednogodišnjih izbojaka, te se u pravilu nalaze u nižim dijelovima krošnje u odnosu na ženske cvatove, iako ih je ponekada moguće naći na istoj grani. Ženski cvatovi brzo rastu prema gore prateći razvoj izbojka, a u početku razvoja imaju upadljive brakteje. Muški cvatovi imaju izdužen oblik samo tijekom i nakon rasipanja.
Nakon dozrijevanja češeri jela u prosjeku imaju duljinu od 7,5 do 25 cm, i karakterističnog su valjkastog ili jajolikog oblika. Kod nekih vrsta ljuske češera prerastu brakteje, a kod drugih (npr. A. procera) one ostaju uočljive, te skoro prekrivaju cijelu površinu češera. Svaka ljuska nosi dvije sjemenke, iako ljuske blizu vrha i dna češera obično ne sadrže klijavo sjeme. Dozrijevanje i trušenje sjemena događa se odmah u jesen, te uključuje odvajanje ljusaka češera od sjemena, pri čemu na stablu ostaje samo češerno vreteno. Odvajanje ljusaka i sjemena od vretena može biti relativno aktivno kod vrsta čiji su češeri iskrivljeni prilikom sušenja, dok je kod vrsta čiji su češeri pravilni odvajanje pasivno i potreban je vjetar. Vjetar je glavni čimbenik pri rasprostiranju sjemena.
Potpuno razvijeno sjeme ima veliko krilce i karakterističan jajolik ili duguljast oblik. Sjemena ljuska je relativno mekana, smeđa, zagasite ili blago kremaste boje, a sadrži smolne vrećice. Broj, svojstva i položaj smolnih vrećica ovisi o vrsti. Većinu sjemena zauzima mesnati endosperm i dobro razvijeni embrio, koji se može protezati čitavom dužinom endosperma. Kotiledoni su dobro razvijeni, a njihov broj u jednom sjemenu kreće se između 3 i 14.
Većina vrsta jela počinje plodonositi u dobi između 20 i 30 godine, a veći urodi pojavljuju se u intervalima od 2 do 4 godine.
Puno čimbenika utječe na urod češera. Najčešće je veliki broj zrelih jelovih češera prazan (bez sjemena). Točan razlog ove pojave nije utvrđen, a pretpostavlja se da razlog mogu biti nedovoljno oprašivanje i genetske nepravilnosti.
U komercijalnim partijama sjemena pojava nevitalnog sjemena može nastati zbog skupljanja nezrelog sjemena, te nepravilnog rukovanja češerima i sjemenom.
Plodonošenje može biti smanjeno zbog nepovoljnih vremenskih uvjeta, te djelovanja vjeverica i ptica. Zbog kasnih proljetnih mrazeva ženski cvatovi mogu biti djelomično odbačeni od 6 do 8 tjedana nakon otvaranja pupova. Raspršivanje polena može biti smanjeno zbog nepovoljnih vremenskih uvjeta. Jelovi češeri omiljeni su izvor hrane za vjeverice. One presjeku i spreme velik broj češera, što može smanjiti urod.
I štetni kukci mogu smanjiti ili ponekad i u potpunosti uništiti urod sjemena.
Sabiranje češera: jelovi češeri se obično skupljaju ručno sa stojećih ili neposredno oborenih stabala, ili se uzimaju češeri koje su prerezale ili sakupile vjeverice. Skupljanje češera koje su prerezale vjeverice je jednostavnije, a ne postoje dokazi da je sjeme skupljeno na ovaj način lošije. Promatranja su pokazala da vjeverice uzimaju češere tek nakon što sjeme sazrije. Češeri se u pravilu čuvaju na hladnom, vlažnom prostoru, gdje je moguće i naknadno dozrijevanje. Češere je moguće sakupiti u periodu od oko mjesec dana između dozrijevanja i početka rasipanja sjemena. S obzirom da se jelovi češeri raspadaju, njihovo sakupljanje nakon toga više nije moguće. Klijavost sjemena jele se povećava sve do sjetve. Izrađeni su popisi za određivanje zrelosti češera i sjemena, oni su zasnovani na sadržaju masti u sjemenu, posebnoj težini češera, ispadanju sjemena iz češera i promjeni boje krilaca.
Vršene su analize kod umjetnog sazrijevanja sjemena, koje su pokazale da se klijavost sjemena može povećati, čuvanjem rano sakupljenih češera u hladnim i vlažnim uvjetima u periodu od nekoliko tjedana. Čuvanje u vlažnom tresetu pokazalo se kao štetno.
Sabiranje i čuvanje sjemena: Sjeme većine vrsta jele, prolazi kroz dvije faze sazrijevanja. Prva faza uključuje prelazak tvari iz češera u sjeme, a druga uključuje promjene metabolizma samoga sjemena. Iz ovog razloga, sjeme ne bi trebalo vaditi odmah nakon sabiranja, a posebno ne iz rano sabranih češera. Vađenje sjemena odmah nakon sazrijevanja može uzrokovati niski vitalitet.
Sjeme jela je krhko, pa se lako može oštetiti prilikom odvajanja od krilca. Gubitak vitaliteta prilikom skladištenja može biti uzrokovan nepravilnom obradom.
Određivanje kvalitete sjemena bez ispitivanja njegove klijavosti: Zbog pojave velikog broja praznog (šturog) sjemena razvijeni su brojni testovi za određivanje kvalitete sjemena. Najjednostavniji su metoda na prerez i analiza upotrebom Rengenskih zraka. Za ubrzavanje standardnih testova klijavosti ili kao ključni dio posebnih testova korišten je i vodikov peroksid. Korišteni su i testovi upotrebom tetrazola, a rezultati se u pravilu podudaraju s rezultatima sjetve u rasadnicima. Brzi testovi u usporedbi s standardnim testovima klijavosti daju precijenjene rezultate vitaliteta sjemena.
Rasadničarstvo: Standardni postupak u rasadničarstvu je proljetna sjetva sjemena stratificiranog u hladnom i suhom prostoru. Običnu jelu (Abies alba) sijemo u jesen bez prethodnog stratificiranja.
Za zaštitu sadnica tijekom prve zime u nekim rasadnicima tlo se malčira piljevinom ili slamom. Klijanci jele u početku imaju spor rast, a na teren se nose kao 2 i 3 godišnje sadnice ili 3 i 4 godišnje presađenice.
Vrste Stratifikacija (dani) Godišnje doba Gustoća (m2) Dubina (cm)
A. alba 0 Jesen 340 1.9
A. concolor 28 Proljeće 370 1.9
A. grandis 0 Proljeće 375 2.0
A. nordmanniana 60 Proljeće 525 2.5